BitLab hosting
Početna stranica > Novosti
Topolski heroj

KARAĐORĐE

KARAĐORĐE
01.09.2019. god.
Đorđe Petrović Karađorđe, vođa Prvog srpskog ustanka i osnivač dinastije Karađorđevića, rođen je 15. septembra 1768. godine u selu Viševcu, od oca Petra Mrkše i majke Marice Živković.

Posle Đorđa, Marica je rodila i Mariju, Marka, Marinka i Milicu. Petar je imao mnogo dece, a nikakvog imanja, pa je zato bio veliki siromah (bio je toliko siromašan da nije mogao da plaća porez Turcima pa bi ostali stanovnici sela u kojem bi živeo morali da preuzmu obavezu umesto njega) i često menjao spahije i mesto boravka, s obzirom da Turci nisu preterano vezivali raju za baštinu. Kako je Đorđe stasavao i služio kod imućnijih Srba, tako se i njihova materijalna situacija poboljšavala.

Na Mesne poklade 1786. godine Đorđe se ženi Jelenom Jovanović. Samo dva meseca kasnije Đorđe je bio prinuđen da sa porodicom beži u Austriju, a događaj koji ga je na to naterao u direktnoj je vezi sa Jelenom.

"Nekakav Turčin, Deli-Musa, na glasu zlikovac - opisuje scenu istoričar Milenko Vukićević - dođe kući Đorđevoj, kad Đorđa ne beše tu; sjaše s konja, pa uđe u kuću i vikne na majku Đorđevu: "Daj, babo, rakije i užinu!" Zatim se rasprti i razuzuri u vrh ognjišta, raspali dugu čibučinu, poče puštati guste dimove i srkati ljutu rakiju koju mu je služila žena Đorđeva... Kad kajgana bi gotova, Turčin se prihvati što je bolje mogao, zalivajući neprestano ljutom prepečenicom. Kako je povukao više prepečenice, to mu se beše raspalila krv i zažarilo lice, a gledajući mladu ženu kako se stidljivo pred njim pregiba služeći mu rakiju, dopadne mu se, te će reći Đorđevoj majci: "More, babo, ja ću noćiti ovde, ćeif mi je baš s ovom nevom..." Taman oni u reči a Đorđe pod oružjem te na vrata: "Dobar veče!"... Zatim dohvati sud od Jelene i stane sam služiti Turčina. Turčinu se učini krivo, što Đorđe uze sud od Jelene, te će viknuti...: - Mlada, služi sad, kao i noćas što ćeš! Karađorđe ga pogleda i na to mu dobaci: "Koekude, Turčine, zar ne znaš da će Srbin za obraz ubiti svakoga?"

I Đorđe trže iz silava pištolj, opali i ubije Turčina, koji pade preko trpeze. A zatim razgrnuvši žar s ognjišta, Đorđe ovde iskopa raku i "sahrani" Turčina.

Srbija je tada bila pod Turcima i mnogo hrabrih ljudi otišlo je u hajduke jer nisu mogli da trpe turski pritisak i bezvlašće. Đorđe je sakupio nekoliko drugova i počeo da hajdukuje. Turci su često organizovali potere s namerom da pohvataju hajduke.

Kad je jednom Đorđe hajdukovao sa družinom, podigne se za njim potera. Tada on sam dođe na jedan seoski studenac, blizu nekog sela gde ga nisu očekivali. Napio se vode i seo da se odmori. Jedna baba dođe po vodu i on je zapita kakva je to vika što se čuje po šumi. Baba odgovori da se crni Đorđe odmetnuo u hajduke, pa Turci digli selo da ga goni. Kad ču da ga zove crni, njega to zabole. Upita je da li ona poznaje tog crnog Đorđa, a ona odgovori da ga ne zna.

- E po duši te, sad me poznaj! - doviknu joj Đorđe i ospe gađati kamenjem babine sudove.

Karađorđe je posle više puta pričao da ga je ta baba prva nazvala Crnim.

Kada je započet rat između Turske i Austrije 1788. godine, frajkorski korpus austrijskog pukovnika Mihaila Mihaljevića prešao je preko Save u Srbiju. Mihaljević je naredio da se svi srpski hajduci, u roku od tri meseca, priključe njegovim borcima. Ko to ne prihvati, smatraće se odmetnikom i biti suđen prema propisima vojnog suda. Karađorđe nije hteo da se odrekne hajdukovanja. Uhvatili su ga u selu Borku sa šest drugova. Odmah su ih izveli pred vojni sud. Karađorđa i još tri hajduka osudiše na smrt vešanjem. Ostalu trojicu na robiju u Baji. Ali, na sreću, među austrijskim oficirima nalazio se i Radič Petrović, iz Siokovca, koji je još od ranije bio dobrovoljac, pa i kapetan među njima. Tada vidi Karađorđa i on mu se veoma dopadne, a i Karađorđe ga poočimi, da ga, ako nekako može, izbavi. Radič ode do Mihaljevića i izdejstvuje da oslobodi Đorđa. Đorđe je kod Radiča postao buljubaša.

Karađorđe je s austrijskom vojskom učestvovao u osvajanju Požege, Karanovca i Čačka.

Bio je visokog rasta - od njega je jedino viši bio Zeka Buljubaša - vrlo snažan, okruglog i preplanulog lica, očiju malih, ali živih, a visokog čela. Glas mu je bio tanak, kao neke žene, govorio je obično vrlo malo. Nekad u dobrom društvu mogao je da se razveseli i tada bi igrao kolo i terao druge da se vesele, igraju i pevaju.

Uz drugu ili treću reč govorio je "kojekude". Nepoznatom čoveku, pa i starijem od sebe, kad bi ga hteo pozvati, imao je običaj da kaže "momče!"

Jedina mu je psovka bila "Po duši te!" Ako bi prestupnik učinio neko veliko zlo ili bezakonje, tome je presuđivao na licu mesta, najčešće pištoljem.

Na osnovu razgovora koji je vodio sa dvojicom običnih seljaka iz smederevske nahije, vidi se da je Karađorđe bio vatreni zagovornik Ustanka:

- More, braćo, dokle ćemo se mi ovako u tuzi jedan s drugim sastajati, dokle ćemo jadikovati i strepeti od Turčina kao zec od kera i od lovaca? Zar nisu i Turci od mesa? Ta i njih će kuršum probijati, kao što nas jednog po jednog, na pravdi boga, probija. Turci vide, da smo se poplašili ka' zečevi, i da njihovo zlo trpimo, s toga i čine od nas što hoće; već hajte, braćo, da se svi zajedno dignemo protiv Turaka, a ja se uzdam u Boga, da ćemo moći tome krvavom zlu na put stati i učiniti da taj Turčin neće smeti ni u vilajet a to li kakvo zlo učiniti Srbinu!

U Orašcu, u Marićevića jaruzi, 14. februara 1804. godine, za vreme svadbe u kući Stevana Tomića, okupilo se mnogo viđenih ljudi da se dogovore o borbi protiv dahija, odmetnika od turske carske vlasti, koji su činili zločine, mnogim knezovima glave poodsecali, pljačkali, nove i veće globe i poreze nametali narodu, žene i devojke silovali... Okupljenima se obratio Atanasije, prota bukovički, kao svešteno lice i sedamdesetogodišnji starac:

- Braćo, evo već tolike stotine godina prođe otkako se sva naša slava zakopa u grob na Kosovu. Odonda se naši noževi, sablje i puške zavlače u klade. Sveti božiji oltari, koji su za naših careva i kraljeva krasili Srbiju kao cveće, danas su štale za turske konje. Obraz naših žena, sestara i kćeri gazi se nogama kao da smo svi mi pravo roblje. Braćo, zemlja stenje a nebo nad nama plače gledajući naše muke. Sečom naše braće prelila se čaša. Nego, u ime stvoritelja Boga i spasitelja našega, da ustanemo na oružje. Bog će nam pomoći a car će to odobriti, jer ove krvopije i njemu o glavi rade!

Kad svi sabrani ove reči čuju, uglas odgovore:

- Tako je, i treba da ustanemo!

Kad je saslušao ovako složan odgovor, prota Atanasije je predložio da izaberu starešinu, jer nijedna kuća ne može biti bez domaćina, a kamoli toliki narod.

- Eto Stanoja! On je najviše Turaka pobio. I hajduci za njime idu i slušaju ga! - povikaše ljudi iz zbora.

- Stanite malo, braćo! - javi se Stanoje Glavaš. - Ja sam hajduk i mene hajduci slušaju. Ali sav narod nije hajduk, pa će ljudi sutra reći: "Kuda ćemo za hajdukom? U hajduka niti ima kuće ni kućišta. Sutra kad Turci navale, on će u šumu, a mi ćemo ostati na mejdanu, da nas Turci robe i haraju". Eto, zato se ja neću primiti. Birajte drugoga. Ja i moji hajduci činićemo sve što nam se naredi.

Posle toga dođoše novi predlozi.

- Neka starešina bude Teodosije. Glava je nahije. Poznaje ljude i umeće zapovedati!

- Bog s vama, braćo - branio se knez Teodosije Marićević iz Orašca - kako ću ja, kao knez narodni, biti starešina hajdučkih četa? Ako sutra rupi turska vojska u Srbiju, kako ću ja izaći pred njih? Šta ću im kazati kad me zapitaju ko pobi tolike Turke i popali im kuće i džamije?

Tada ceo zbor navali da Karađorđe bude starešina.

Karađorđe se duže izgovarao da on vođstvo ne može da prihvati zato što on zna da bude vrlo ljut, što ne može da trpi neslogu, razdore, neke stare svađe zbog kojih se gube životi, pa će možda i da ubije, a to se nekome neće dopasti, pa će se odvojiti na stranu, što će neprijatelji jedva dočekati, pa će svi gore nego ikad proći. Predlagao je kneza Teodosija. Svi ovi izgovori Karađorđevi nisu mogli da promene nameru skupa, a Stanoje Glavaš mu je rekao:

- Đorđe, ako se ti nećeš primiti starešinstva, ja iz ovih stopa idem s hajducima u planinu, pa radite što vam je drago!

Tada svi ponove da oni baš takvog hoće kao što je Karađorđe o sebi govorio.

Karađorđe sve prisutne oštro i brzo premeri pogledom i viknu:

- Hoćete li svi da vam ja budem starešina?

- Hoćemo! - odgovori skup kao zapeta puška.

- Hoćete li?

- Hoćemo! Hoćemo! Hoćemo! - odjeknu i po treći put sa svih strana.

- E, kojekude, onda hoću i ja vas! - odgovori im Karađorđe, pa priđe te se poljubi prvo s Teodosijem, a zatim s protom, Stanojem i svima obližnjima.

Karađorđe je krenuo sa Topolcima i drugima. Iz Topole došli su do Sibnice, tu zapalili han, ubili sedamnaest Turaka i desetinu zarobili. Od Sibnice je Karađorđe pošao u Rogaču. Tu je sa Markom i Jankom Katićem digao selo i zapalio seoski han. U tom je došao Aganlija u selo Drlupu sa četiristo Turaka i knezom Maksimom iz Guberevca, jer se sela oko Beograda još nisu bila podigla na ustanak. Sa njim je pošlo po Aganlijinoj naredbi i tri stotine Srba.

Aganlija je krenuo da pregovara sa Karađorđem. Dogovore se preko predstavnika da se susretnu pored sela, na livadi, i tada svaki povede sa sobom po dvadeset hrabrih i uglednih pratilaca. Aganlija je nudio Karađorđu i ostalim ustaničkim starešinama sto dukata samo da umire narod, a kad je to Vožd odbio, predložio je da im u Austriji kupi kuće, vinograde, livade i vodenice. I to je bio neprihvatljiv predlog. Karađorđe je jedino tražio da za dogovor o miru garantuje Austrija.

Dahija to nije mogao da prihvati jer je dobro znao da su on i ostale dahije odmetnici od sultanove vlasti i uzurpatori za koje nijedna strana sila ne bi pristala da garantuje.

Odmah iza prekida pregovora došlo je do borbe. Tu Aganlija bude ranjen, pogine desetak Turaka i dvojica Srba. Aganlija, obeshrabren ranom, naredi povratak u Beograd. Srbi se obraduju i ohrabre ovom prvom većom pobedom nad Turcima.

Posle Drlupe, dođe oko osamsto Srba u Ivančicu, pa na konak u Ranilović, zatim u Topolu i dalje na Rudnik. Tada ustanak postepeno zahvati celu Srbiju i umnože se uspešne i neuspešne bitke sve do 1813. godine.

Karađorđe je u Topoli imao magazu sa solju i drugom robom koju obično kupuju seljaci. Kako usled vođenja ustaničkih poslova i ratovanja nije mogao sam da se bavi trgovinom, to je posao predao svome bratu Marinku.

- Sedi ovde i prodaj robu. Kad se vratim, pokazaćeš račun i dati pare.

Treba istaknuti da je Marinko, mada je imao ženu i decu, bio čovek vrlo lošeg morala. Đorđe je više puta morao da raspravlja žalbe koje su protiv njega iznosili seljaci zbog njegovog pokvarenog vladanja.

Pošavši jednom na savetovanje sa starešinama, Đorđe sasvim slučajno svrati u magazu. Ona je bila gotovo prazna, a kod Marinka nijedne pare. Robu prodao, a novce potrošio.

Videvši to Karađorđe je pozeleneo u licu od muke.

Na nesreću oba brata, toga časa upade neka razjarena žena i reče Đorđu da on tera Turke a u Topoli je ostavio brata koji je gori od svakog subaše. Pa ispriča šta je sve Marinko radio i kako je napastvovao njenu kćerku i žene po selu.

Đorđe na to ne reče ništa, nego uze jedan konjski povodac, načini omču i namače je na vrat nesrećnom bratu, koji je drhteći stajao. Zatim pogleda momka Aleksu Dukića iz sela Banje, koji i bez naređenja shvati Voždovu zapovest. Popeo se na skele novogradnje. Poznajući dobro Karađorđevu prekost, nadao se da će brzo popustiti, pa je zato tri puta ispustio konopac koji mu je Vožd dobacivao.

- Dukiću - ciknu Karađorđe - hvataj, ili ću te skinuti s tih skela!

Znajući šta ga može snaći, momak prihvati konopac. Sa Marinkom je bilo svršeno. Ostao je da visi o novogradnji. Vožd je pošao da veća sa starešinama. Potom se zatvorio u svoju sobu i dvadeset četiri sata nikoga nije puštao. Niti je što jeo niti pio.

Karađorđe je bio izuzetno vredan. Kad nije bio sa vojskom, kod kuće je krčio šumu, orao, kopao, kosio, kao i drugi seljaci. Praveći obruče za bure, iskrivio je zlatnu rusku medalju, koju je dobio za velike zasluge i stalno ju je nosio na grudima. U jelu i piću bio je umeren: pogača i papula, kad je post, a pogača i suvo meso kada se mrsi, i uz to čuturica šumadijske rakije. To je za njega bila najbolja gozba.

Bio je dobar ratar, a znao je uspešno i da trguje.

U vreme austrijskog rata protiv Turaka, od 1788. do 1791. godine, bio je vođa jedne veće čete vojnika i njome je dobro komandovao.

Zatim, u vreme beogradskog vezira Hadži Mustafa-paše, kad su janičari iz Vidina napadali Beogradski pašaluk, ovaj vezir ga je postavio za buljubašu nad jednim delom srpske narodne vojske.

I najzad, kao što je već rečeno, kad bi ga prilike na to naterale, umeo je da bude i hajduk.

Zahvaljujući usmenoj narodnoj epskoj tradiciji, znanju i sećanju koje su o srpskoj prošlosti i nekadašnjoj veličini srpske države, u vreme Nemanjića, Lazarevića i Brankovića, baštinili i prenosili retki učeniji duhovnici po manastirima, a još ređi sveštenici, Karađorđe je, pored cilja da se Srbija oslobodi turskog ropstva, imao ideju da se povrati veličina i slava srednjovekovne Srbije. Otuda je on posebno podržavao negovanje kulta prvog srpskog kralja iz dinastije Nemanjića, Stefana Prvovenčanog.

Sa ovakvim vrlinama, koje su kod ostalih ustaničkih starešina manje-više bile retke, mogao je samo čovek Karađorđevog kova da otpočne ustanak protiv Turaka i narod povede za sobom. Bio je posebno svestan potrebe uporne borbe protiv Turaka za oslobođenje Srbije. Ali kako su velike sile imale svoje posebne interese na Balkanu i u Turskoj pa nisu pomagale srpske ustanike, a ni među samim ustaničkim starešinama nije bilo sloge, sve ga je to sprečilo da ostvari svoju najvažniju ideju - slobodnu Srbiju.

Karađorđe se oblačio kao i drugi seljaci: na glavi šubara, na nogama opanci, ponekad čizme, potom seljačka košulja, jelek, čakšire i pojas, iza kojeg se pomaljao pištolj koji nikad nije promašivao. Preko svega nosio je veliki gunj. Karađorđe je bio pešak na glasu, u boju je najviše voleo da se bori peške. Kad je jahao, najradije je bio na svom doratu.

Brojne njegove lične vrline kao i nekoliko činjenica učinile su da Karađorđe postane nesumnjivi vođa ustanka, uvažavan kako od običnog naroda tako i od velike većine značajnih vojvoda. Bio je odlučan, uporan, hrabar i pravdoljubiv. Uz to je posedovao veliko životno iskustvo, jer je bio stariji od većine ustaničkih prvaka. Zatim, bio je duboko svestan osionosti i surovosti dahija i zla kojeg su narodu činile. Njegovom autoritetu doprineli su ratničko i hajdučko iskustvo, visok rast i velika fizička snaga. Znao je da se od dahijske vlasti narod može osloboditi jedino oružanom borbom.

Francuski zavojevač Napoleon Bonaparta imao je o Karađorđu najlepše mišljenje i stavio ga je iznad sebe.

Aleksandar Prvi Romanov, ruski car, uputio je početkom 1813. godine pismo Karađorđu:

"Ljubezni brate Đorđe Petroviću!

Krajnje žalim što je Rusija prinuđena da sada ostavi Srbiju i usmeri sve svoje sile protiv Bonaparte radi spasavanja sebe. Ako da Bog da se Rusija spase i ostane u celosti, Srbiju neće ostaviti, čak i kad bi Srbija neočekivano posrnula. Rusija će je izbaviti i obnoviti, još bolje nego što je bila."

Alija Gušanac, uporni turski branilac opsađenog Beograda, piše Karađorđu:

"Hrabri Đorđe! Tvoje su pobede neobične i divne, i to je zaista istina da je tvoja raja pobedila vojsku mog sultana i gospodara."

Karađorđe je vrlo brzo izrastao u velikog junaka i nespornog vođu ustaničke Srbije. O njemu je već 3. oktobra 1807. godine u Zagrebu prikazana, na nemačkom jeziku, drama pod nazivom "Hrabri Srbi" (Die tarpferen Servier) od barona Johana fon Kulmera, vojnog zapovednika Zagreba. Dve godine kasnije Ištvan Balog piše dramu u tri verzije, pod naslovom "Crni Đorđe", junačka drama ("Cserni Gyorgy", Vitezi Drama) koja se prvi put igra 12. septembra 1812. u Pešti na mađarskom jeziku samo za Srbe i Grke. Joakim Vujić preradio je Balogovo delo i preveo ga na slavenoserbski 1812. godine prikazujući ga u Segedinu 17. avgusta 1815. godine.

Od njegovih ličnih mana treba reći da mu je narav bila previše burna, ponekad naprasita i žestoka, kada je lako potezao pištolj i sablju i lično presuđivao onima koji su se ogrešili o tradicionalne moralne norme i činili prestupe i ogrešenja koji su štetili ustanku. Imao je i slabost prema ženskoj lepoti, a bio je povodljiv za ogovaračima i znao je da pokaže prilično tvrdičenje...

Karađorđu je smrtna greška što je napustio Srbiju 1813. godine.

Bošnjak efendija Ibrahim Manzur priča o stanju u Srbiji posle sloma ustanka:

"Jedva se doista može verovati koliko su mnogo rogate marve i ovaca imali Srbi i koliko smo im mi pootimali. Putevi po Bosni krčali su od stoke i od robova iz Srbije što su u Bosnu terani.

Imali smo običaj da se sklanjamo sa glavnog puta da bismo obišli užasnu sliku nekoliko stotina mrtvih telesa, obešenih ili na kolje nataknutih, ili na komade isečenih, kojima ostatke psi glodahu. Toga radi sklanjali smo se na dobru četvrt milje u stranu, jer je toliko trebalo da se izbegne kužni smrad koji izdavahu te lešine!"

U strašnim danima za srpski narod posle propasti Prvog srpskog ustanka, predstavnici tri carevine pokazali su svoje pravo lice. Poveli su borbu za srpske duše. Austrijanci su vrbovali Srbe za frajkore, Rusi za naseljavanje maloruske stepe, a Turci su shvatili da bez raje ne mogu. Stoga su 21. oktobra 1813. godine objavili amnestiju. Pod pretnjom smrtne kazne zabranjeno je bilo ubijanje Srba, njihovo odvođenje u ropstvo i pljačka njihove imovine. Porta je povela kampanju za povratak srpskih izbeglica iz Austrije i Vlaške.

Posle propasti Ustanka 1813. godine Karađorđe je prešao u Austriju, a potom u Rusiju gde je stupio u kontakt sa tajnim grčkim društvom, Heterijom, radi organizovanja novog ustanka protiv Turaka. U julu 1817. tajno je prešao Dunav i došao u Srbiju. Karađorđev kum Vujica Vulićević preneo je Voždov poziv na dogovor knezu Milošu Obrenoviću.

U tom trenutku knez Miloš nije želeo ponovo da ratuje nakon što je Drugim srpskim ustankom postigao kakvu-takvu autonomiju za Srbiju, a znao je i da Karađorđe predstavlja pretnju njegovom ličnom autoritetu u Srbiji. Miloš je naredio Vujici Vulićeviću da ubije Vožda.

Vulićević je otišao do Karađorđa u Radovanjski lug, kod Velike Plane, gde su večerali, a 25. jula 1817. godine, pred zoru, Vulićevićev momak Nikola Novaković ubio je Karađorđa sekirom na spavanju i odsekao mu glavu.

Voždova glava odneta je beogradskom veziru Marašli Ali-paši, odrana je, napunjena pamukom i poslata sultanu u Carigrad.

Kasnije je Vujica podigao crkvu Pokajnicu, a deo para za njenu izgradnju priložio je i knez Miloš, na insistiranje kneginje Ljubice. Njoj i Milošu Karađorđe je bio venčani kum.

Karađorđevo obezglavljeno telo prvobitno je bilo sahranjeno u Radovanju, a zatim je kneginja Ljubica 1819. godine naredila da bude pogrebeno u topolskoj crkvi. Mnogo kasnije, kada je izgrađen hram Svetog Đorđa na Oplencu, kao zadužbina Karađorđevića, tu su preneti i Karađorđevi posmrtni ostaci.





Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Lideri EU „zamajavaju“ ljude horor pričama o Rusiji – Kremlju


Ukrajinski predsednik ne želi da poremeti već otežanu akciju mobilizacije, izjavio je za list lokalni poslanik


Ukrajinski glavnokomandujući Aleksandar Sirski priznao je da su ruske snage postigle taktičke uspehe u nizu oblasti u zoni borbenih dejstava.


Ostale novosti iz rubrike »